Američki zapad, bez životnih filtera

Šta očekujete kada se zaputite na američku zapadnu obalu? Glamur Hollywooda, nepregledne plaže Kalifornije, šarm San Francisca, bespuća Arizone, kič Las Vegasa… A dočeka vas otrežnjenje

Tekst: Andrea Gruber

Moj prvi dolazak u SAD, u zrelim godinama. Odrastanje uz kaubojce, stripove, glazbu – gotovo sve je imalo američki potpis. Potom pad komunizma, ulazak u svijet kapitalizma kroz porođajne muke tranzicije, o ratu da ne pričam. Sve znam i prije puta, čini se. Ali uvijek me nešto iznenadi… Što sam očekivala od američkog zapada? Glamur Hollywooda, nepregledne pješčane plaže Kalifornije, šarm San Francisca, bespuća Arizone, kič Las Vegasa i prije svega – čudo prirode, Grand Canyon. Od svega navedenog, Grand Canyon je nadmašio moja očekivanja. Nestvarno. Veličanstveno.

No vratimo se na početak puta…Dakle nakon 12 sati leta, evo nas u LA.

Dolazak na LAX-na migraciji vrlo hladni i neljubazni- svi odreda imigranti ili njihovi potomci-Meksikanka, Kinez i Arap. I tu staje svaka priča o neljubaznosti. Gdje god dođete, dočekati će vas  sa širokim osmjehom i ponuditi vam pomoć, te po mogućnosti, nešto i naplatiti. Kako mi je rekao jedan recepcioner- u SAD ništa nije besplatno! Dolar pokreće sve i tu živi tržišna ekonomija u punom smislu te riječi.

Isai Ramos, Unsplash

Vožnja od LAX prema Hollywoodu-dakle toliko kontrasta u jednom gradu: red luksuznih hotela, pa red naftnih bušotina sa starim zahrđalim bušilicama koje neumorno traže crno zlato usred grada?! Pa zar ga nemaju dovoljno u Texasu, Aljasci i po pustinjama  Bliskog istoka gdje su  izvozili demokraciju?! Nakon par blokova sumnjivog izgleda  odjednom ulazimo u  Beverly Hills, gdje su kuće poput  Brendine i Dylanove, sjećate se serije? Tu je sve zrihtano, dobro poznato iz istoimene televizijske serije i mnoštva hollywoodskih uradaka, a samo dvije  ulice dalje drvene bandere?! Dolazak u  hotel  nadomak Dolby Theatra. Večera i spavanje – jet lag, nakon 27 sati budnosti. Padamo kao pokošeni  u krevete u 22 h. Ali avaj, prodoran zvuk sirene diže me ‘iz mrtvih’ oko 1 ujutro, dok ostatak moje  ekipe ne čuje ništa. U hodniku komešanje, navodno je požar. Budim svoje, uzimamo najnužnije i izlazimo van. Stiže LA Fire brigade, uz sirene, kao u filmu. Strah je nestao, nakon  provjere konstatiraju da je uzbuna bila lažna. Moji mi čestitaju rođendan, a za to vrijeme Ameri s usnulom djecom rade selfije s vatrogascima. Oni su pravi američki junaci, nakon napada na tornjeve u NY. Usput rečeno, policiju smo vrlo rijetko viđali, to nam je dalo neki osjećaj lažne sigurnosti. Na filmovima sve vrvi od policijskih patrola, pa to nekako očekuješ vidjeti u SAD. Meni osobno prevelika prisutnost policije, a naročito vojske s dugim cijevima (što smo zadnjih godina nažalost viđali po europskim metropolama), niti najmanje ne ulijeva sigurnost. Dapače, podsjeća me na opću nesigurnost vremena u kojem živimo. Postajemo li paranoični poput Amerikanaca?

No svaka sličnost tu prestaje – strah nije ušao u  pore svakog Europljana, već samo u onim gradovima i zemljama koje su bile mete islamskih terorista. Na našu sreću u većem dijelu Europe, kojem i sami pripadamo, živi se još uvijek relativno bezbrižno. U SAD pak strah nije importiran, kako većina ljudi misli, napadom na tornjeve 11.9.2001. Razlog je prvenstveno u  socijalnim  razlikama  koje su po mom skromnom mišljenju prevelike, užasne, na mnogim mjestima doslovno dva svijeta, a dijeli ih samo jedna ulica?! Odmah vam postane jasno odakle tolika nesigurnost. Čak i ta nevjerojatna potreba za nošenjem oružja… Upravo tijekom našeg boravka u SAD, notorni Trump započeo je kampanju za naoružavanje i obuku učitelja nakon još jednog masakra u školi na Floridi. Na naše iznenađenje, većina Amera to glasno podržava (a u Kaliforniji smo, vjerojatno najnaprednijoj državi, kako je tek npr. u Alabami?!). Zemlja apsurda: moga sina konobarica traži ID, misleći da je naručio pivo (a nije, nego kolu), našto je i on pukao – „provjerava me radi piva, a mogu otići u susjedni dućan i kupiti automatsku pušku“ (ima 21g)?! Do sada su istu vrstu oružja mogli kupiti s navršenih 18 godina (onda su, što je opće poznato stvarno „zreli”, a sada je gornja  granica podignuta na 21, što je izazvalo val protesta diljem  SAD?!). To je nama Europljanima potpuno neshvatljivo… Za rođendan djecu vode u streljane, kupuju im oružje! OMG!.

A onda, kada  se provozate Belairom, Beverly Hillsom i ostalim prestižnim LA četvrtima ugledat ćete viletine opasane zidovima visine 4-5 metara,i spred kojih spavaju beskućnici i postaje vam jasno odakle toliki strah. Meni osobno je taj prizor izazvao gotovo mučninu, gađenje. Zaista, ne mogu zamisliti da se možeš dobro osjećati opasan zidovima oko kojih spavaju ljudi koji nemaju što izgubiti….Naravno, mnogi se sa mnom ne bi složili, jer većina stanuje u predgrađima koja su čuvana, pa imaju neki osjećaj (lažne) sigurnosti. LA u općenito kaotično mjesto, sa oko 10 mil. ljudi bez očekivano organiziranog javnog prijevoza ( metro ne postoji?!).

Posjet Santa Monici, slikanje na poznatom doku gdje završava slavna Route 66. Put prema San Diegu: autocesta sa  osam traka u jednom smjeru, kada vas ima  vise koristite car pool, traku u kojoj možete brže voziti, jer se većinom svak vozi sam u svom autu, kao i kod nas, uostalom. Ali tamo je količina automobila jednostavno nezamisliva! Vožnja uz poznate kalifornijske pješčane plaže! Odmah shvaćam zašto je tamošnja klima nazvana ‘vječno proljeće’. Temperature ljeti uglavnom ne prelaze 30 C. Znači oscilacije maksimalno 15-20 C na godišnjoj razini. Kod nas se to promijeni u dan-dva! Na  tamošnju klimu se stvarno lako naviknuti.

Dolazak u San Diego, najjužniji grad u Kaliforniji, pravo osvježenje-sačuvana stara španjolska jezgra i prekrasan moderan grad, opuštene atmosfere, pomalo mediteranskog štiha sa i dalje pretežno meksičkim utjecajem, što nije čudno, jer su Tijuana i granica na oko 15 milja. Odlazak na otok Coronado koji se diči istoimenim hotelom, najvećom drvenom građevinom u SAD. Poznat iz mnogih  filmova, tamo je snimljen legendarni Neki to vole vrućes Marylin Monroe i Tony Curtisom,a ugostio je i sve američke predsjednike,što je na ulazu u hotelski kompleks velikim slovima napisano..Plaža ispred hotela pješčana,kao i diljem Kalifornije,gosti visokobudžetni,a ispred hotela trava nekako prezelena (svakako u jakom kontrastu s pijeskom). Na dodir shvaćam da je umjetna! Stvarno,hotel najviše kategorije ima umjetnu travu?!

Odlazak u San Diego ZOO – odličan provod, kažu najbolji ZOO  u SAD.

Večera u četvrti plinskih svjetiljki uz NBA utakmicu (ponuda uobičajena u tamošnjim restoranima)

Put u Arizonu  počinje cestom  uz meksičku granicu gdje se može uočiti i dobro poznati zid,izuzetno  čuvan  uz  policijsko patroliranje, non-stop.I tako uz poznate countryhitove satima vozeći po road to nowheresve do odmorišta- izabrali smo Yumu, točnije poznati zatvor gdje su najozloglašeniji razbojnici Divljeg  zapada završavali karijeru, a kasnije je postao dobro poznat u filmskim setovima slavnih westerna. A onda, ponovo povratak na cestu, uz koju vidite samo kamenje, kaktuse i tako nekih 500 km do nacionalnog parka Grand Canyon. Nigdje auta ni čovjeka. Jedno ili dva naselja, gdje živi oko 1500 ljudi u kamp kućicama.Ti očito ne žive američki san iz tko zna kojih razloga. Besćutni bi rekli imali su svoju priliku, tko  im je kriv što je nisu iskoristili. No je li baš tako, pitam se, imajući na umu odmah i američki zdravstveni sustav? Ipak sam ja dijete socijalizma.

Grand Canyon – navodno je Theodore Roosevelt rekao da je to mjesto koje svaki Amerikanac treba posjetiti. Ja bih dodala- svaki čovjek. Jer tu ćeš shvatiti, ako prije nisi, da nema ništa veličanstvenije od desetak tisuća godina djelovanja prirodnih sila. 450 km dug rascijep dubok oko 1500 m, na najširim mjestima  27 km! Muzej izgrađen na najljepšem vidikovcu, ostavlja dojam lebdenja iznad kanjona. Stvarno veličanstveno, naprosto ostaneš bez daha!

A tijekom dana, pratite promjene  kolorita  stijena ovisno o položaju Sunca na nebeskom svodu. Opijeni ljepotom viđenoga, nastavljamo put dijelom slavne Route 66 i noćimo u Seligmanu, nekoć poznatom gradu, danas tek žalosno zapuštenom provincijskom svratištu. Kako je to moguće? Pa Route 66 je poznata turistička atrakcija, na gotovo svim suvenirima iz Arizone? Ali danas gotovo nitko ne putuje njome, kasnije  smo saznali- tek pokoji zalutali europski romantik! Gradići i ljudi u njima su poput duhova. Čim je izgrađena nova autocesta, Route 66 kojom se toliko ponose, prepustili su propadanju! Zašto? Nema profita! To je Amerika.

Jakub Gorajek, Unsplash

A onda samo 200 km dalje bestijalno rasipanje novcem usred pustinje! Naravno, Las Vegas. Nezamisliv luksuz i kič, uz svakodnevne nastupe planetarno popularnih glazbenika, štand up komičara, iluzionista…Ali gorivo i smjestaj najjeftiniji i najbolji- zašto, oderat će vas u kasinu, samo dođite! Doslovno  ne možete doći  do toaleta, a tako ni do terminala na aerodromu, a da ne prođete pokraj mnoštva poker aparata!

Ovo je bilo previše za moju europsku dušu, jedva čekam dolazak u San Francisco, kažu najljepši grad u SAD.

Velik šarmantan megalopolis, ali, za razliku od LA, skladan, arhitektura europska, opuštenost posvemašnja, ljudi kao i diljem SAD otvoreni, druželjubivi. Prekrasni zeleni parkovi, Golden gate koji vas vodi prema sjevernom poluotoku, gdje se smjestio šarmantan Sausalito u kojem se također snažno osjeća europski utjecaj. Dokovi su posebna priča, krasna mjesta za provesti dan s obitelji ili večeru u jednom od mnogih restorana. Mi smo izabrali Buba shrimps (nazvan po liku iz Forest Gumpa)  i bilo je vrlo ukusno, a i obilno. Ipak, najameričkiji restoran u kojem smo ručali bio je  u Seligmanu- posluje pod devizom You Kill IT,We Grill IT! U Kaliforniji ipak prevladava utjecaj meksičke kuhinje, u čemu je muški dio moje pratnje osobito uživao.

Na putu prema LA posjet Silicijskoj dolini, Palo Alto sjedište Googlea, Facebooka, Intela, Netflixa , Amazona… Svi su se razvili oko Stanford university,nakon MIT najjačeg tehničkog sveučilišta u SAD. Posjet muzeju računalske povijesti, vrlo interesantan, s pogledom u budućnost koja je već počela-kalifornijskim cestama već danas vozi nekoliko tisuća auta bez vozača. Na našu opservaciju da smo ipak najsigurniji kada sami upravljamo vozilom, a i šta ako npr.Windowsi padnu, mlađa generacija samo prezrivo frkće- i na tom polju stvarno osjetiš generacijski jaz. Nadam se da će oni pamet iskoristiti da stvore bolji svijet, a ne da unište postojeći, kakav god bio!

Put prema LA,vožnja i smještaj u kalifornijskim vinogradima. Opuštajuće, zeleno…

Dolazak u  Santa Barbaru- šećer na kraju putovanja- Zaštićena planinama na sjeveru, a prema jugu  ocean do Antarktike. Posebna mikroklima, vjerojatno najugodnija u cijeloj Kaliforniji. Središnja građevina i turistička atrakcija je prekrasno zdanje gradske sudnice, staro oko 100 godina (za Amerikance prastaro), napravljeno u andaluzijskom stilu, s impresivnom sudnicom.

 

Put prema LA uz nepregledne pješčane plaže, zavojita cesta, pomalo  mediteranski ugođaj (podsjeća na Azurnu obalu), prolazak kroz Venturu, gdje su  vidljivi  tragovi požara koji su harali tijekom zadnje zime.

Smještaj u hotel i zadnju večer odlazak na NBA utakmicu u Staples centru. Tu vidite da su Ameri neprikosnoveni u organiziranju zabave. Sve pauze, ali i tijekom same utakmice, na prvom je mjestu   dobar provod publike. Staples je dom Grammyai pozornica na kojoj svaki tjedan nastupaju samo najveća imena svjetske glazbene scene. Jutro prije leta proveli smo na Venice beachu – i to je bilo gorko otrežnjenje nakon provoda u Staplesu. Dakle, nigdje toliko beskućnika, smeća, neuglednih lokala kao na toj razvikanoj plaži. I onda shvatite  da se tu samo dođu protrčati  tjelesno osvješteni stanovnici LA, nerijetko i holivudske face, a potom zbrišu u svoje visoko ograđene vile, i prepuštaju Venice ljudima sa dna ljestvice.

Dave Lastovskiy, Unsplash

Da, i to je Amerika! Dojmovi šaroliki, pomiješani. Mom želucu unisono-vapi za juhicom, a moje nepce sanja macciatoi cappuccino– ipak smo prvi susjedi Talijana, naučeni na fine kavice. Nisu Talijani bez veze onemogućili ulazak Sturbucksuna svoje tržište. Pozdravljam tu odluku i nadam se da će tako ostati i kod nas.

I tako, što reći na kraju? Impresionirao  me Grand Canyon, ugođaj San Diega, arhitektura San Francisca, otvorenost Amerikanaca, ali Europa je svojim bogatstvom kultura na relativno malom prostoru, nedostižna! Nije ni bilo za očekivati da djevojku koja obožava zlatni Prag, obore čelik i staklo američkih velegradova.

POVEZANI TEKSTOVI