Was ist umetnost, zaista?

O jugoslovenskoj umetnosti sedamdesetih godina, konceptualizmu, umetničkom procesu, kulturološkoj utopiji, sa jedne od mnogobrojnih morskih sedeljki bez plitkih sadržaja  

 

Tekst: Guca s Otoka sreće

Vladimir Gudac OPG  (lična skraćenica od opatijski penzioner Gudac) jedan je od pionira drugačijeg koncepta umetnosti u Jugi sedamdesetih godina. Rođeni Opatijac, zagrebački umetnički aktivista (grupa TOK,  Studenski kulturni Centar ZG), profesor Akademije primenjenih umetnosti u Rijeci, tek osvešćen u svežoj penziji. I dalje ga pokreću ideje, putovanja, gleda kamerom i reaguje vođen sasvim drugačijom percepcijom. Izvanredan sagovornik, pripovedač koji se sluša, lucidno i duhovito prenosi svoj duboki mikrosvet. Izlagao je svoje “intervencije“na mnogim izložbama. Njegove fotografije su 2012 god. bile izložene i u MOMA, Muzeju savremenih umetnosti u Njujorku. Ali, hteo je i preveo je Blowing in the wind na čakavski. Naša druženja, uz njegovu domaću klopu ala šefa kuhinje i vino, nikad nisu bile sedeljke plitkih razgovora. Ponekad su ta druženja otkrivale neku rupu u mom kulturnom portfoliju “prosečno obaveštene“ persone:“… pa čula si za njega, zar ne?”. Naravno da nisam, ali sam već sutra u istraživanju. Ovde smo opet pričali, šta misli o umetnosti, konceptualizmu, šta je važnije ideja, proces ili umetnički produkt i još mnogo toga.

Prvo smo dobili komplent da mu se sviđa ideja ovog portala. Hvala!

Kako je tebi sve počelo u umetničkom životu? Umetnost je osobno bila ili jeste – šta ?

Tranzicija Opatija -Zagreb 1965, godine bila je ključni događaj u mom  tadašnjem životu. Najprije sam morao prijeći sa čakavskog dijalekta na kajkavski, paralelno sa  prebacivanjem olovke iz lijeve u desnu ruku. Nije bilo  lagano, al’ je vredilo. Od svoje sedme godine uglavnom sam imao ono što sam dobavio sam, mislim na igračke, alatke ili na skupljanje starog željeza da bih kupio kartu za kino  Beograd u Opatiji, a Winetua je trebalo vidjeti, naravno. Ubrzo sam, ne željeći to uvijek, upoznao  ljudsku solidarnost, ali i zlobu, hijerarhiju temeljenu na novcima. Upoznao sam i cinizam, demagogiju, sinekuru, ali i sitnodušje karijerizma.

U životu me je uvijek zanimala umjetnost, ali sam imao izrazito osobni kriterij o tome što je to. Čak sam mislio da znam o čemu se radi. Naravno, glavne tranzicije događale su se i u tom području, u pitanju i pokušaju odgovora – ŠTO JE TO UMJETNOST, ili kasnije, Was ist Kunst. Ni sad ne znam odgovor, u tranziciji sam stalnoj. Ako umjetnost i nešto jest, sada me zanima samo povremeno, neko djelo, neki autor u svim vremenski rasponima i do kojih mogu doprijeti u arheologiji ljudskog pamćenja. Ali, često putujem u susret mnogim ljudskim ostvarenjima.

Kako gledaš na taj period sa grupom TOK, sada, sa vremenskim odmakom?

 U Zagrebu sam  prvih godine boravka upoznao ljude s kojima sam i danas vezan vidljivim i nevidljivim nitima. Kada se  1972, godine formirala  grupa TOK, nju su osim mene, činili svi ti ljudi koji su početkom 70-tih bili stranci u gradu, niti jedan iz Zagreba. Grad smo upoznavali kao “stranci” i prisvojili ga kao područje djelovanja, nismo stvarali „umjetnčka“ djela za ulicu. Zbog toga je i tada, pa sve do danas bilo nesporazuma oko rada grupe. Naš rad nije bila uobičajena praksa, nije bila konceptualna umjetnost niti želja za „umjetničkom“ afirmacijom ili stvaranjem karijere. To je bio KONCEPT, danas bi rekli  „projekt“ ali se s tim nazivom ne bih složio, besmislen je i pomodan. Ideja je bila da su ljudi u velikim zajednicama (gradovima na pr.) osuđeni na zajednički život, da bi se grad trebalo doživljavati kao SVOJ, da ga stanovnici mogu PRISVOJITI i odnositi se prema kolektivnom kao prema respektabilnom i kreativnom dijelu individualiteta, pri čemu je  stvarno nevažno koje je stilsko opredjeljenje sudionika.
Pod kreativnim, misli se na stvaralačko, znači uraditi nešto na polju teorije, tehnologije ili ekonomije što nije protiv čovjekove biti, raditi protiv destrukcije ili promocije superega tzv.umjetnika.Treba znati da su to 70-te godine, da nije bilo, niti je trebalo biti primjera koje bi slijedili. Kad sam ja osobno čuo za konceptualnu umjetnost, učinilo mi se na trenutak da sam blizak tome. Mađutoa, ne.

Da bi se ogradili od tog etiketiranja, moj prijatelj Josip Stošić je predložio da se ostvari izložba (Podroomu  u Zagrebu, 1978. god.)  Umjetnost u umu. Neka djela autora okupljenih pod tim naslovom, bila su takva da se, ono što je u djelu agens doživljaja, događa u aperceptivnim procesima čovjekova uma, a ne u neprestanom promatranju artefakta, njegove površine, oblika, teksture boja i sličnoga. Te fotografije, objekti, crteži itd. nisu slike u onom smislu u kojem je slika jedini nositelj estetskog kao što je to u slikarstvu. Zajednički rad grupe TOK trajao je 2 godine, a nakon toga svatko je krenuo svojim putem. Tada sam na Filozofskom fakultetu u Zagrebu upoznao pozitivistički i inpersonalnu tzv. objektivnu i racionalnu povijest likovne umjetnosti i književnosti. Društveni  angažman (danas kažu aktivizam) bio je polazište svake javne djelatnosti čemu sam se  ubrzo suprotstavio. Prijelomni trenutak u zahvaćanju pojma društvenog angažmana nastupio je kad sam upoznao Josepha Beuysa u Beogradu, na festivalu April Meeting 1974-te, a nakon toga sam imao  sreću da se približim krugu Beuysovih studenata u Dusseldorfu i od tada sam postajao sve tiši i tiši.

Grupa TOK perfomans, Beograd, SKC 1973. Izvor: privatna arhiva

Ipak, i neki strani istoričari umetnosti, smatrali su vas konceptualistima, a vaš rad, impulsom avangarde u savremenoj eri. Odmak od modernizma vam se takođe stavlja na dušu, kao i to da ste bili među prvima u Istočnoj Evropi koji su u javnom prostoru ukazivali na opšte probleme. Priznaj da si ipak bio konceptualista? Ili barem deo Nove umetničke prakse?

Konceptualizam je postupak u kojem je IDEJA ono što je DJELO samo (pogledati djela Sol Le Vita,Kosuta, Vienera Hackea ili Trbuljaka), ali ni grupa TOK, niti ja osobno, nikad nismo težili za tim da je IDEJA  DJELO. Konceptualizam je radikalni antiumjetnički pokret koji je negirao produkt (neko djelo u nekom materijalu), tautološki razmatrajuću vlastito područje (umjetnost je umjetnost ili što je umjetnost ) kao osnovni oblik samodokidanja, da bi kasnije ušao u muzeje upravo kao eksponat.
Fotke, video snimci, zapisi tekstualni ili kakve zabilješke o nekom događanju, poput nekih relikvija (u srednjevjekovnoj tradiciji, svetaca i legendi) vise po zidovima svetih muzeja.Takvim nečim nisam se bavio niti me takvo što zanima, kao ni Duchampov pisoar u muzeju, jer pola čovječanstva nema ni vode ni WC-a. Toliko o tautološko-filozofskim dometima konceptuale i onima, koji su uz teorijsku podlogu knjiga Borisa Grojsa počeli prodavat papiriće ili plakate kao djela. Još uvijek nitko nije spreman platiti IDEJU  niti je spreman platiti na pr. Marinu (Abramović) da živi svoj život nego ona mora povremeno derat svoje kosti u muzejima, ali sad za velike  pare.
Problem je u tome što veliki lobiji i šverceri  oružje i drogama moraju prat lovu i moraju kupiti  DJELO. Indikativan je film The Square režisera R.Ostlunda kojeg vrijedi pogledati na tu temu!

Društveno angažovana razglednica 1972, Grupa TOK, Izvor:privatna arhiva

Iz serije antiratnih postera,1975. V. Gudac, Izvor: privatna arhiva

I onda sam prestala da pitam, jer je Vladimir sam krenuo dalje. Ima interesantan pogled na    kulturu i umetnost danas.

Uzevši globalno, prema onome što se događa u kulturi u poslednjih 30 godina, takav stav i djela, dio su jedne od utopija koja je kratko živjela i nije ostavila velikog traga u zapadnoj kulturi. Zbog vakuuma u galerističko-muzejskoj djelatnosti zapada, lobiji i dalje grade velebne muzeje koje treba nečim ispuniti. Sve utopističke ideje amortizirane su izlaganjem u muzejima (kamo ne spadaju), bili to muzeji suvremene umjetnost ili tzv. Antimuzeji. Istina je i da postoje značajna djela suvremene umjetnosti koja stoje uz bok velikanima znanosti, tehnologije, medicine, biogenetike.
Umjetnost u 21 stoljeću, ova tzv. zapadna, jedva da ima nekoga smisla, osobito nema ona koja pokušava biti neki trend ili klasificirana u ovo ili ono kao npr „Konceptualna“ (znači, nisam ga ubedila da je konceptualista). Evo primjera: Vincentu Van Goghu ćemo oduzeti klasifikaciju postimpresionizma i on time ništa ne gubi, dapače dobiva sve više i više, a bilo kojem konceptualcu oduzmimo klasifikaciju, on gubi sve. Svatko neka to uzme u obzir kad razmišlja o duhu vremena u kojem živimo svi zajedno.

A ovo je njegov bolno kritičan pogled na ovdašnje prostore:

Puno je finesa, ali u biti sve je to provincijski cirkus, jer se kultura provincijalizirala čim se pristalo na to da socijala svih fela ili ideologije, dakle etika, postane ono što je nekad bila estetika. Nacija biva homogenizirana i estetizirana parolama i vizualnim oznakama kroz kolektivne rituale u sportu, a visoka kultura pere svoju savjest na besmislenim simpozijima gdje se proizvode čudesne gljive nazvane “projekti”. Ako je nešto specifično za prostor i vrijeme u kojem živim, kažem da je prostor (pejzaž) lijep, vremena je previše za sva zla koja su počinjnena, a bit će ih još. Jedina prava umjetnost ovdje je umijeće preživljavanja. Ono što bi moga biti utopija  za neka buduća vremena sadržano je u djelu  Josipa  Stošića, na bijelom papiru, veličine A 3, na kojem je zeleno obojena silueta djeteline sa 4 lista ispod koje piše: “Sreću djeteline treba vratiti livadi“.

Koliki je značaj umetnosti u javnom prostoru, da li ga „običan“ čovek vidi i da li ga treba?

Treba raditi iskljućivo na javnome mjestu, a to što je takvo mjesto i kako ga se definira i nije baš jednostavno. Najprije, sve što nije u privatnim izoliranim mjestima nije i javno. Javno se  najčešće definira ideološki, a potom politički označava. Takvo javno je izmanipulirano. Ako ja, primjerice, sasvim legitimno dobijem riblji otpad u ribarnici, zajedno sa kilom sviježih sardela, donesem ga do Lungo mara i bacam komad po komad  galebovima, onda je to javno, jer se inače riblji otpad baca tajno u smeće, što je skandal i poraz politike. Postavljanje neke  nakaradne kvazi-modernističke brončane skulpture u  javnom prostoru nije respektabilan čin i vrijeđa suvremenog, civiliziranog čovjeka.

Koja je tvoja omiljena izložba? 

Izložba koju sam 1977. god. realizirao u Galeriji suvremene umjetnosti u Zagrebu bila je zanimljiva po tome što je kritika te izložbe stajala radnog mjesta ravnatelja Galerije (jezgre današnjem MSU), Radoslava Putara, uzdigla na razinu javne kritike zadnje odjeke soc-reallističke, tadašnje novinarke, Zrinke Novak koja se 1989 god. proslavila knjigom razgovora sa generalom Jaruzelskim! Najčešće je o toj izložbi rečeno da je besmislena, da se troše novci radničke klase za struju i čistačice, a eksponata nema (iako su bili puni stolovi fotografija i tekstova). Pamtim izložbu po tome što je na otvorenju nestao jedan rad kojeg je ukrala Marija Braut (čuvena fotografkinja Zagrebačke škole fotografije), ali je otkrivena i morala ga je  vratiti, tako da radove cijele te izložbe imam sačuvane i danas. Najdraži mi je ovaj citat sa izložbe: Predmeti u koje najčešće gledamo ne zaokupljaju našu pažnju zbog sebe samih, a nalaze se ispod fotografija zrcala i sata.

Najomiljenija izložba bila je u mom stanu u Ilici 85, u siječnju 1981 godine. Decembra 1981 god. točno na dan  Božića, u tom stanu je umrla moja majka koja je došla iz Opatije posjetiti me u Zagreb. Kad sam nakon pogreba slijedećeg dana hodao uz obalu u Opatiji, vidio sam dvoje starijih ljudi kako su stali uz obalu i promatrali galebove koji su u jatu letjeli nad morem. Snimio sam taj prizor s leđa tih ljudi i tu fotografiju, u formatu 70x100cm postavio u tom stanu, na zid iznad kreveta. Pozvao sam prijatelje i znance na otvorenje i objasnio da se radi o smrtnoj postelji moje  majke i doživljaju prizora dvoje starijih ljudi koji zajedno šeću Opatijom i zamišljao svoje roditelje u toj šetnji, ali moj otac je umro 1958. godine.

Šta čini tvoj mikrokosmos? Koji ljudi su u njemu?

Ljudi s kojima se družim svi su dragi i dobri i svi čeznu za nečim boljim, ali se ne snalaze u društvu suvremenog tehno-liberalizma. U prošlosti su to bili  neki iz uže porodice koji su mogli posuditi novce do prvoga ili su znali promijeniti gumicu na slavini, a sad nema takvih slavina, pa su to ljudi koji se sjećaju tih vremena.Volio sam se družiti i sa učenicima i kasnije studentima Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci. Sa nekima se i danas družim. Sa umjetnicima se ne volim družiti iz prije spomenutih razloga, zbog mog KONCEPTA , zbog tuđih hiperega ili zbog ideoloških stavova većine od njih. Poslijednju veliku selekciju umjetnika i inih obavio sam u razdoblju između 1990.  i 1995. godine.

Šta radi danas Gudac,  da li je postao Umetnik na odmoru? (referenca na učešće u internacionalnom projektu Umjetnik na odmoru koja svake godine u Poreču okuplja značajne umetnike neoavangarde koji su i danas nastavili sa “radikalnim umjetničkim praksama”)?

Svakodnevno proizvedem po nešto, neku fotografiju, neki crtež, napišem neki tekst.U zadnje vrijeme pišem tekstove na svom opatijskom, čakavskom dijalektu, kao neku vrstu kripto kronike koja i na kakvom standardnom jeziku i onako ne bi bila razumljiva, niti zanimljiva većini ljiudi.Tekstove i slike šaljem elektronskim putem kome hoću i kad hoću. Mnogi su moji tekstovi, primjerice javno objavljeni, a ne znam gotovo nikoga, osim urednika da ih je čitao, pa što da ja radim nešto više zbog toga?

Oksimoron 1(Lampeduza) I Oksomoron 2(Čovjek u moru), Muzej suvremenih umjetnosti Zagreb,2016, V.Gudca, fotografija originalne instalacije,Umjetnik na odmoru, Izvor: privatna arhiva

Šta nosiš sa svih tvojih putovanja?

Putovanja su meni važna jer na njima postajem sve neznatniji, a osobito ne europocentričan, kao da se u Aziji i Africi na neki način ispričavam ljudima za proklete ratove, robovlasništvo i kolonije, a u Europi se osjećam uglavnom nelagodno zbog istih razloga. Visoko vrednujem samo one ljude koji su uistinu univerzalnog duha i koji ne nameću svoj jadni ego kao nešto veliko, ma što radili i kada živjeli.Takvih ima i u umjetnosti  Europe, ali malo. Bila je jedna izložba u Zagrebu, u zgradi HDLU-a pre par godina, k’o da nije bila. Poznanik mi je rekao da je to bilo nešto „turistički“ jer se sastojala od selekcije fotografija sa mojih putovanja isprike i uvažavanja drugačijeg svijeta. A imao sam ljetos u  Labinu, malu izložbu Folium Lauri Perforatum, izložba sasvim kriptografska sa tekstovima koji nisu razumljivi, ali  tema jeste. Tu su posjetitelji bili puno dobrostiviji i rekli da je u redu što se ne razumije tekst. Izložbu nije vidjelo puno ljudi, uglavnom su bili neki dragi, a ostali me ne zanimaju.

Planiram uskoro napraviti dvije izložbe takvog tipa,mikro i kripto. Za malo ljudi i nerazumljivo, ali da se sve može shvatiti.U svim tim radovima uopće nije važno kad su nastali, glavno je da su moji. Sve to ulazi u moje završne radove pod naslovom SVOJNI*.

 

*Svojni, na  opatijsko-kastavskom arhajskom jeziku ovaj izraz znači nešto poput riječi: svojevremeno, nekad, nekad davno…

Više o samom umetniku:

http://www.avantgarde-museum.com/en/museum/collection/VLADIMIR-GUDAC~pe4494/#overlay

http://www.avantgarde-museum.com/en/museum/projects/standstill/artists/Vladimir-Gudac~pe4338/#overlay

 

POVEZANI TEKSTOVI