Uspešni bračni partneri se podržavaju, a ne tolerišu, odgovorno prihvataju činjenicu da se preljuba desi makar jednom u životu, i uz dobru sreću, brak može trajati više decenija, kaže Bruno Šimleša
Svaki put kada bi mu zazvonio mobilni telefon u redakciji u ritmu posebno izabrane melodije, jedan moj duhoviti kolega pogledao bi u ekran, zaustavio svaki oblik komunikacije i važno rekao: ”Tišina! Ovo je moj kućni zmaj”, a zatim se teatralno javio , ”da, draga”. E upravo je on to sjajno definisao, svaki muškarac pored sebe ima neku svoju kućnu zmajicu, manje ili više opasnu koja isto tako bljuje vatru i uživa u krotiteljskim veštinama. Neki muškarci o tome pričaju na duhoviti način, a drugi vešto izbegavaju dok im iza leđa kruže različite verzije priča o načinima obuzdavanja njegove slobode od strane zle supruge. Kako to izgleda s druge strane? Možda je bračne odnose najbolje definisala Tviterašica GEJSAA: ”Muškarcu daš da jede, j… , ne prebacuješ kanal kad je neki sport na TV, ne zvocaš mnogo, ne pitaš gde će i kada se vraća, pržiš šnicle i pomfrit svaki dan i živite srećno do kraja života”. Ove dve duhovite krajnosti suprotnog pola o bračnom životu, dobar su uvod u priču o braku danas, istinama i lažima, avanturama i romansama, zabludama i suočavanjima sa činjenicom šta čeka milenijalce po tom pitanju. Odgovore na ova i mnoga druga, teška bračna pitanja, dao je Bruno Šimleša autor brojnih knjiga iz oblasti psihologije i duhovnosti, sociolog, voditelj, kolumnista, otac devetogodišnjakinje, koji je u braku 11 godina.
Koliko se heterogeni brak danas u formalno pravnom smislu razlikuje od građanskog braka kada je nastao? Čini se da imamo dve verzije bračne veze u opticaju danas- zvaničnu, za širu javnost i realno suštinsku za unutrašnje hendlovanje?
Brojni brakovi doista izgledaju sasvim drugačije kada se gledaju izvana i iznutra. Jer realno, kada pogledamo klasično ponašanje, otkrivamo da mnogi parovi ne komuniciraju, da se ne dogovaraju oko odgoja, izuzetno je mnogo preljuba… U takvim se brakovima sve više ljudi odlučuje na razvod, ali ima i onih koji i dalje misle da je razvod sramota ili se uvjere da nije humano razoriti obitelj, pa čak i takvu koja je razorila ljubav, ako je ikada i postojala u tim brakovima. Tako da opstaju i mnogi brakovi koji objetkivno baš i nisu kvalitetni.
To nikako ne znači da monogamne veze nisu moguće ili poželjne ili izvedive, već samo da su u manjini. Budimo realni, većini se dugogodišnjih parova dogodio barem jedan preljub…
Odrednica verni do kraja života zvuči kao parodija danas? Prema nekim istraživanjima na primer u Velikoj Britaniji 45 odsto muškaraca je seksualno prevarilo ženu makar jednom, dok je to isto uradilo 21 odsto žena. Pretpostavljam da je slična situacija i na našim prostorima.
Treba biti skeptičan prema tim brojkama jer čak i u anomnim anketama, mnogi ljudi ne žele priznati indiskrecije tako da bih predložio dvije korekcije. Čini mi se da je brojka veća za oba spola, ali i da ne postoji tako velika razlika između žena i muškaraca. Mislim da i dalje postoji dvostruki standard u vezi preljuba pa kad muškarac vara, misli se “da je on samo muškarac”, a kada žena vara, naziva je se k…om i sličnim pogrdnim imenima. Pretpostavljam da će neke žene zato i teže priznati da su bile u takvom odnosu. Tako da vjerujem da i muškarci i žene više varaju, a muškarci ne varaju toliko više od žene. Razlika koja i dalje postoji jest da su muškarci više skloni kraćim avanturama, a žena duljim romansama.
Dakle, sudeći prema svom terapeutskom iskustvu, kao i razgovoru s drugim terapeutima, brojke su osjetno veće. To nikako ne znači da monogamne veze nisu moguće ili poželjne ili izvedive, već samo da su u manjini. Budimo realni, većini se dugogodišnjih parova dogodio barem jedan preljub..
Sve je više onih koji prihvataju nove bračne forme- žene zažmure na činjenice da njihovi muževi vode dvostruki život sa ljubavnicama, pa čak kad se uvere da u vezi sa drugom ženom imaju i dete? Da li je to ispravno? Odnosno da li je svaki oblik dogovorne bračne veze dvoje ljudi prihvatljiva opcija?
Ovisi koga pitate. Naravno da neke religijske institucije nisu za takve aranžmane, jer brak i obitelj smatraju svetim. S druge strane, svatko ima pravo živjeti kako god želi. Mislim da nitko ne može biti sretan u takvim brakovima, ali opet… ti ljudi sami biraju kako će živjeti. I ako se netko želi praviti slijepcem, ima pravo na to. Jedino tu emocionalnu mizeriju ne može sakriti od svog srca tako da će sigurno osjećati tugu, neuspjeh…
Da li je i zvanično prihvatanje da je gotovo nemoguće biti nekoliko decenija sa jednom osobom put novog definisanja životnih odnosa?
Nisam toliko skeptičan i mislim da je moguće biti sretan s nekim i nekoliko desetljeća. Izuzetno je teško, ali je moguće. Za početak, trebamo pametno odabrati partnera, dijeliti ključna životna uvjerenja i prioritete, a onda još i imati sreću da se kroz godine razvijamo u sličnom smjeru. Sve to je teško zadovoljiti, ali je moguće, tako da se ne mogu složiti s premisom u vašem pitanju.
Koji je danas glavni motiv za sklapanja braka? Da li su potomstvo i novac i dalje na vrhu liste i pored toga da je mnogo žena danas novčano nezavisno, a zahvaljujući bankama sperme muškarac više nije neophodan za nastanak novog života?
Za neke je stupanje u brak doista sveto, iako se broj takvih ljudi smanjuje. Ali oni ulaze u zajednicu u kojoj se osjećaju bliži Bogu i jedno drugome i smatraju da je jedini ispravan način zasnivanja obitelj. Meni se čini da brak nije nužan za kreiranje sretne obitelji, već da je ključno imati odnos s dovoljno razumijevanja, poštovanja, jasne komunikacije… Manje je važno kako neka obitelj izgleda izvana i jesu li formalizirali svoj odnos. Ključno je kako dišu iznutra!
Suprotno popularnom uvjerenju kojim se tješe te profesionalne krotiteljice muškaraca – postoje muškarci koje ne treba odgajati! Svaka zrela žena može naći zrelog muškarca
Da li žene imaju isti motiv kao muškarci?
Naravno da nema smisla generalizirati, ali ipak postoje motivi kojima su sklonije žene ili pak muškarci. U skladu s evolucijskom teorijom, žene i dalje češće traže zaštitnika, pater familiasa. Kako se mijenjaju naše društvene uloge i žene su sve snažnije i samostalnije, taj će motiv postajati sve slabiji, ali i dalje je prilično prisutan u našoj regiji. U urbanim sredinama nešto manje nego u ruralnim. A opet, ima dosta muškaraca koji traže trofej, a ne životnu partnericu. Naravno, što je netko zreliji, imat će ispravne motive za brak, a to je želja za ispunjavajućim zajedničkim životom.
Bezbroj je šala da žene perfidno spremaju bračnu omču, a kada se to desi preuzimaju ozbiljnu kontrolu nad njegovim životom. Da li biste se složili sa tim?
Svakako ima previše parova kojima je omča normalna životna činjenica. Žene doista često biraju muškarce koje trebaju zauzdati ili odgojiti. Ali kvragu, pa niste im mamice! Želite li nekoga odgajati, razmislite o djetetu. A trebali bismo birati partnere koje ne treba preodgojiti da bismo bili sretni s njima. I da, suprotno popularnom uvjerenju kojim se tješe te profesionalne krotiteljice muškaraca – postoje muškarci koje ne treba odgajati! Svaka zrela žena može naći zrelog muškarca!
Minenijumske generacije će sami postavljati pravila. Manje će im biti važno ono što društvo očekuje od njih
Neki lingvisti kažu da reč supruga potiče od praindoevroskog oblika reči weip koja je značila okretati, uvrtati, obaviti. Ni to nam baš ne ide u prilog jer to potvrđuje da je suština žensko muških odnosa uvek bila ista, bez obzira na civilizacijski stepen razvoja.
Moram priznati da nisam znao za tu riječ, ali iskreno, čak i da je tada precizno opisivala bračnu zajednicu, ona se defitivno ne odnosi na suvremen brak. U njemu, upravo zato što se žene sve ravnopravnije, samostalnije i moćnije, ne moramo više robovati tim arhaičnim predstavama o ulogama u braku. Danas možemo imati dva potpuno ravnopravna partnera koji dijele sve obaveze i odgovornosti i imaju iste uloge u vezi.
Kako milenijumske generacije doživljavaju brak? Šta oni nikada neće dozvoliti da im se nametne?
Oni će sami postavljati pravila. Manje će im biti važno ono što društvo očekuje od njih. Velika je vjerojatnost da će mnogi biti i prezahtjevni jer su pod utjecajem holivudizacije ljubavi pa im se čini da odnosi moraju biti savršeni da bi bili dovoljno dobri. Postoji mogućnost i da će biti slabiji u komunikaciji jer su navikli na rascjepkanu i površnu komunikaciju. Postoji i mogućnost da će biti manje samorefleksivni, a to je ključno za uspjeh u braku jer je važno razmišljati u smjeru što možemo napraviti da nešto popravimo, a s toliko svakakvih stimulacija i nevjerojatnu količinu informacije koje obrađuju današnje generacije, vjerojatno će manje pažnje poklanjati svom unutarnjem svijetu. I tu gube i kao pojedinci, ali i kao sutrašnji partneri.
Budućim generacijama će biti sve više svejedno jesu li formalizirali svoj odnos. Važnije im je da bude kvalitetan
Gej osobe vode borbu da mogu legalno da se venčaju. Da li to potvrđuje da ono što je zabranjeno više se želi?
Mislim da je više stvar u tome da žele imati tu mogućnost, da žele imati sva ljudska prava koji mi, hetero osobe, često uzimamo zdravo za gotovo. Bez obzira na razne naracije ideoloških ratnika, činjenica da se gej osobe mogu vjenčati baš nikako ne utječe na klasičan brak. Kako će izgledati moj brak i koje će on značenje imati ovisi samo o meni i mojoj supruzi, a ne jesu li naši susjedi u nešto drugačijem braku. Brak je sadržaj, a ne forma!
Kako bi po Vama izgledala idealna veza u budućnosti?
Što se tiče sadržaja, isto kao i bilo kada u povijesti – dovoljno razumijevanja, podrške, iskrenosti, hrabrosti u otkrivanju ljubavi i sebe kao ljubavi. Jedino će forma biti sve manje važna. Budućim generacijama će biti sve više svejedno jesu li formalizirali svoj odnos. Važnije im je da bude kvalitetan.
Sve više je i onih koji se formalno ne razvode, odvojeno žive, a dogovorom se brinu o deci. Ima primera da čak posle nekog vremena odlaze na zajedničke odmore bez dece. Da li je to jedan od prihvatljvih budućih modela- zajedno smo onda kada nam može biti lepo.
Neki parovi tako sigurno bolje funkcioniraju nego kad su bili zajedno. Često idu i na te odmore s djecom i funkcioniraju kao roditelji. Tako nema neispunjenih očekivanja jedno od drugoga, nema napetosti, svađa oko toga, svakodnevne boli i ogorčenosti, a djeca imaju osjećaj obitelji. Naravno, nije idealna situacija, ali ako ne mogu biti zajedno kao partneri ne znači da ne trebaju djelovati zajedno i zrelo kao roditelji.
A opet, ova situacija koju ste opisali, točno je da će nekim parovima goditi odmak, tako mogu lakše vidjeti što su imali, kreirati realna očekivanja (ni prevelika ni premala) i mogu biti sretniji u neformalnijoj vezi.
Još jedan apsurd jeste da je u nekim društvima ( pre svega mislim na Ameriku) sve više muškaraca koji radije biraju seksi robotice za svoje partnerke. Postoji li strah da će u nekom životnom dobu to postati uobičajena pojava u visokorazvijenim društvima?
Mislim da je to rješenje samo za određeni tip muškaraca. Većina bi ipak htjela pravu vezu, a i sposobni su je kreirati. Bilo bi prilično tragično da nam se ljubavni život svede na tako nešto i na moju veliku radost, definitivno neće, barem za veliku većinu.
Ono preko čega nitko ne bi trebao prijeći jest omalovažavanje, vrijeđanje, psihičko, fizičko ili emocionalno zlostavljanje…
Preko čega danas ne bi nikako trebalo preći u braku?
To opet ovisi od para do para. Netko ne može preći preko neiskrenosti, a neki to toleriraju. Najčešće zato što su sami neiskreni pa traže alibi za buduće situacije. Neki ne mogu prijeći preko preljuba, a opet, neki parovi mogu ako npr. nisu bile uključene emocije ili ako je bilo samo jednom s nekom nepoznatom osobom. Različiti parovi imaju različite kriterije. Za par je važno da imaju iste kriterije. Ali ono preko čega nitko ne bi trebao prijeći jest omalovažavanje, vrijeđanje, psihičko, fizičko ili emocionalno zlostavljanje… Nema izgovora za tako nešto. Razumijem da neke osobe nisu spremne napustiti takve odnose, ali tu su stručnjaci koji im mogu pomoći da se osnaže, shvate i osjete da vrijede više te konačno napuste odnose u kojima su zlostavljani. Ponekad je teško, ali uvijek se isplati jer to doista nitko ne zaslužuje.
Kada bi se pitanje nasleđa rešilo na neki drugi način da li bi bilo manje brakova?
Mislim da za većinu brak nije primarno ekonomska zajednica nego ipak zajednica koje doživljavaju kao svetu ili u kojoj žele graditi intimnost. Tako da ne vjerujem da bi promjena pravnog okvira braka značajno utjecala na učestalost brakova.
Ne bih rekao da su prijašnji parovi bili intimniji, povezaniji, ljubavniji, ali su veze sigurno bile trajnije
Kako se danas ponašaju dobre žene i muževi?
Konačno lagano pitanje!
Međusobno se podržavaju, iskreni su jedno prema drugome, prihvaćaju se, umjesto da se toleriraju, imaju dovoljno onoga što ih spaja pa mirnog želuca mogu prihvatiti i one stvari koje ih razdvajaju, ne slažu se oko svega jer imaju dvije zdrave glave na ramenima pa je nemoguće da jedan uvijek govori: Naravno, dragi/a.
Naša društva su i dalje dosta tradicionalna. Šta mislite koja promena bi nam najteže pala?
Mislim da brisanje razlika u ulogama u vezi, pa i u društvu uopće, već pada teško brojnim parovima. Ne bih rekao da su prijašnji parovi bili intimniji, povezaniji, ljubavniji, ali su veze sigurno bile trajnije. Bile su jasnije uloge žena i muškaraca, jasnije definirana očekivanja, a realno, bili su i manji zahtjevi od veze. Jednostavno su bila niža očekivanja pa nije ni čudo da su mnogi bili zadovoljni vezama. Danas se često događa da su djeca, a još više unuci zgroženi vezama svojih roditelja, a pogotovo baka i djedova. I ne bi pristali na to. Najeklatantniji primjer je npr. muškarčeva nevjera. Ona se prije naveliko tolerirala jer su “muškarci jednostavno takvi”, a danas znamo da nisu muškarci takvi, barem oni pravi. Dječarac koji ne zna zakopčati šlic nije muškarac!
U mnogim zemljama već uveliko postoji nogender opcija. Od pre nekoliko meseci Kanađani nisu u obavezi u pasošu da navedu pol. Kuda to dalje vodi?
Ne radi se o raširenom fenomenu. Uvijek je bilo i uvijek je će biti ljudi koji se ne poistovjećuju ni s jednim spolom. Danas se o tome mnogo govori jer je postalo ideološko pitanje, ali ne moramo se brinuti da će to postati pravilo. Osobe to ne biraju, već to jesu. Mogu samo odabrati hoće li priznati see kakvi jesu.
I na kraju mali rezime – da li će postojati brak za pedeset godina? I da li će opet Francuska, inače poznata po slobodama polova, inicirati neku novu formu građanske veze?
Vjerujem da će brak postojati i za 50 godina, iako vjerujem da će biti veći postotak neformaliziranih veza!
